Silvija Batur kroz svoje je višemjesečno putovanje po Srednjoj Americi doživjela Guatemalu u njezinom punom svjetlu. Među velikim brojem pojava koje je zapisala, bilo je teško ne primjetiti neodoljivu sličnost pojedinih segmenata sa Hrvatskom.

Nuestro diario – novine specijalizirane za izvještavanje o kriminalu

Nuestro diario, guatemalske dnevne novine dizajnom podsjećaju na bilo koji tabloid, no tematski su specijalizirane za vijesti iz crne kronike izvještavajući o brojnim ubojstvima i pljačkama u bandaškom aranžmanu pri kojima najčešće stradavaju vozači autobusa zbog novčanih ucjena ili tijekom oružano-pljačkaških napada na putnike. Članci su redovito popraćeni komentarima običnih građana koji se žale da je autobus najnesigurnije mjesto u zemlji i da svakodnevno strahuju za vlastiti život.

''Ja sam ovdje samo zaposlenica, šef je iz Španjolske. Ne zarađujem puno, ali sretna sam što mogu živjeti bez straha, ovdje je jako mirno. U Chimaltenangu, gdje smo prije živjeli i imali comedor morali smo članove lokalne bande hraniti bolje od vlastite obitelji.''

Na taj je način o temama organiziranog kriminala i (ne)sigurnosti spontano počela pričati Rosa, koja s mužem i petero djece živi i radi u derutnom hostelu ''Pacha Mama'' u San Marcosu, jednom od sela na obali jezera Atitlan koje spada među najrazvikanije guatemalske turističke destinacije.

''Puno nam je bolje otkada smo se preselili u San Marcos. U bilo kojem većem gradu nije moguće imati ni vlastitu tortilleriu (mali kiosk u kojem se prodaju tortille, obično po tri za cijenu jednog quetzala - oko 70 lipa) bez plaćanja reketa čiji iznos premašuje prihode. Policija u gradovima surađuje s bandama i ne poduzima ništa. U malim indijanskim selima kao što je San Marcos, stanovnici se sami udružuju kako bi uhvatili kriminalca i živog ga spalili. Evo baš su neki dan linčovali jednog u San Pablu. Zato kriminala ovdje nema.''

Od ostalih top-vijesti crne kronike, Rosa spominje kako je desetogodišnji dječak nedavno ubio taksista što me podsjetilo na jedan od filmova o teroru bandi koji po cijeloj regiji provode poznate ''Las Maras'', priča Rosa.

''Ma kakav film.Takve stvari se ovdje svakodnevno događaju. Strah me za ovo troje starije djece koja se školuju u gradu da ih netko ne otme. Plaćamo im zato privatnu školu, tamo je sigurnost ipak nešto veća.''

Iako Srednja Amerika definitivno ne spada među područja svijeta kojima je moguće bezbrižno putovati, teški zločini i ubojstva na svakodnevnoj bazi mahom pogađaju lokalno stanovništvo. Kriminal i siromaštvo, gospodarska nerazvijenost i neobrazovanost stanovništva, korupcija i privatizacija resursa od strane stranih kompanija... Uzevši u obzir čitav spektar standardnih trećesvjetskih problema i turbulentnu povijest obilježenu građanskim ratovima, nebrojenim vojnim udarima koji su na vlast doveli pohlepne diktatore, česte razorne potrese i vulkanske erupcije sve me manje čudi sveprisutnost religijskih motiva pa se pitam da li si stanovništvo u regiji uopće može priuštiti ateizam.

"Te amo!"

''Te amo!''

Varaju li me to vlastite uši ili mi je upravo ljubav izjavio vozač turističke kočije derući se nasred glavnog gradskog trga? Možda ipak nisam krivo čula, jer mi je prodavač voća na štandu sugerirao da odemo u njegovu kuću, slučajni prolaznik predložio je da ga poljubim, a nešto je dobacio i policajac. Tijekom bauljanja po okolici Granade uletila sam u jednu od tiendi raspitujući se za autobusnu stanicu, gdje je pak prodavač počeo komplimentirati prije negoli sam stigla pozdraviti.

Pri povratku s izleta na vulkan Telicu u okolici Leona, baš svaka od žena u grupi ima neku komičnu priču vezanu uz svakodnevno doživljavano dobacivanje i zviždanje, a s jednom od njih, Njemicom Marion, uskoro se nalazim u malom pacifičkom mjestu Las Peñitas. Marion je i nakon nekoliko mjeseci putovanja regijom spremna konfrontirati uličnom mačizmu svom snagom zapadnoeuropskog feminističkog bijesa. ''Da, ali ti si ružan!'', odrješito će ona nekom starčiću uz prašnjavi put čije mrmljanje nisam ni uspjela registrirati.

Guatemalski ZET

Stari američki školski autobusi koji su u SAD-u odvozili svoje, u Guatemali i Nikaragvi postaju dijelom temeljne prometne infrastrukture nakon nekoliko bitnih vizualnih transformacija: žutu zamjenjuje cijeli spektar duginih boja, kršćanski slogani poput ''Dios es amor/En Christo confio/Dios bendiga este bus'' i slični istaknuti su uglavnom na prednjim i bočnim površinama, u unutrašnjosti ili nerijetko na svim spomenutim mjestima, oko unutarnjeg retrovizora obično visi velika krunica, a interijer je dodatno dekoriran naljepnicama s likom Isusa, Che Guevarre i pokojeg lika iz crtića. Iako je raspored vožnje u ponekim slučajevima potpuno misteriozan, poštuje se predviđeno vrijeme polaska.

Naziv 'chicken' može se odnositi na uvjete u kojima se putnici voze, s obzirom da je kapacitet busa manje-više neograničen ili pak na uobičajenu praksu da se ovom vrstom vozila transportiraju domaće životinje, a ponajviše pilići.

Muzika se u chicken busu sluša pojačana do daske. Dok vozač ovom inkarnacijom sveopćeg kaosa na četiri kotača upravlja vozeći maksimalnom mogućom brzinom po zavojima krivudavih planinskih cesti, možete se utješiti spoznajom da ni pad u provaliju nije tragičan poput ljubavnih jada koje muče izvođače bachate – megapopularnog glazbenog žanra čiji protagonisti o tužnim ljubavima pjevaju na vječito isti melankoličan glazbeni motiv nastao kombiniranjem udaraljki i gitare.

Čim se bus zaustavi na prvoj frekventnijoj stanici, a nerijetko i prije samog polaska, u njega nahrupe prodavači svega i svačega (voća, povrća, prženih banana, čipsa, čokoladica, pilećih bataka ili pak slatkih napitaka u plastičnim vrećicama). Mnogo sofisticiraniji pristup njeguju prodavači koji u prednjem dijelu busa najprije održe dugačku reklamnu prezentaciju – u tom slučaju riječ je o delikatnijim artiklima poput lijekova i prehrambenih priručnika. Tako sam između ostalog imala prilike svjedočiti vrlo uspješnoj autobusnoj prodaji lijeka protiv nekog parazita nakon što je njegov besramni promotor uvjerio putnike da se taj ''opasni parazit'' nalazi u svima nama, te se može bilo kada aktivirati.

''Da li je sigurniji chicken bus ili turistički shuttle?''

Za razliku od slabije posjećene Nikaragve, velik broj turista u Guatemali doveo je do nastajanja mreže turističkih buseva, tzv. shuttle-ova koji prometuju direktno između svih posjećenijih destinacija. U usporedbi s chicken busom nude puno bržu uslugu i određenu dozu komfora po znatno višoj cijeni.

Logika nalaže da je turistički bus privlačnija meta za potencijalne pljačkaše, no u vijestima iz crne kronike svakodnevno se spominju upravo lokalni busevi kao poprište pljačkaških napada i ubojstava (pri čemu se većina događa u glavnom gradu, Ciudad de Guatemala, od milja zvanom Guate, gdje se zbog visoke stope kriminala većina turista ne usuđuje kročiti).

Chicken bus sasvim sigurno nije najrazumniji izbor pri putovanju kroz planinska područja, dok se s obzirom na učestalost vožnji može zaključiti kako su nesreće u biti rijetke. Najdramatičnija scena koju sam osobno doživjela vozeći se preko brda i dolina uključivala je padanje tortilja s pretrpanog krova. Pouzdavanje u vlastitu sreću, dobru karmu, molitva ili pak razmatranje statističke vjerojatnost mogući su načini daljnje relativizacije pitanja sigurnosti.

Antigua - top destinacija Guatemale

Antigua je smještena u dolini okruženoj s nekoliko vulkana čije tamnozelene vizure obrubljuju grad prepun kolonijalnih crkvi, niskih kuća i baroknih građevina smještenih u uskim, kamenom popločanim ulicama koje se planski sjeku pod pravim kutem. Dokono hodajući po nešto zabačenijim ulicama niskih šarenih kućica s rešetkastim prozorima, osjećam se kao da sam ušetala u neki od Marquezovih romana; baš tako sam eto zamišljala mjesto u kojem žive tužne kurve i ovisnice o čokoladi. Općenito govoreći, ovaj grad bi s obzirom na količinu ekskluzivnih restorana, šik dizajnerskih dućana, visoke cijene i velik broj stranih turista mogao predstavljati latinsko-američki ekvivalent nekog od razvikanih španjolskih i francuskih gradića.

Puno je stranaca koji su se smjestili u Antigui kako bi ju koristili kao relativno sigurnu bazu za izlete u druge djelove Guatemale, onih koji pohađaju tečajeve u nekoj od mnogobrojnih škola za učenje španjolskog jezika, pojedinaca uključenih u volonterske i ine projekte u okolici ili nekih kojima se Antigua jednostavno toliko svidjela da su se odlučili trajno preseliti. Umirovljenici uživaju u ljepoti i mirnoći mjesta s blagom klimom, dok se onim mlađima nudi boravak u hostelima koji po uređenosti i modelu organizacije ne zaostaju za europskima, te zabavljanje po nekim od brojnih kafića i klubova.

Jedan od takvih je i mali kafić/klub pod imenom ''No Sé'' promoviran kao opskurno utočište guatemalskih boema s umjetničkim pretenzijama. Kroz mračan i zadimljen prostor uglavnom defiliraju stranci svih dobi i profila pri čemu je većina njih uključena u kojekakove međusobne diskusije, dok se u pozadini može čuti ne pretjerano inspirativna rock svirka. Bizarna djela apstraktne umjetnosti na zidovima eklektično su iskombinirana s pokojim križem i slikom Majke Božje što je jedna od mogućih razlika u odnosu na konceptualno slične klubove u ostatku svijeta.

Sljedeća postaja – Meksiko!

Sutradan počinje odisejsko putovanje od Antigue sve do Cancuna u Meksiku odakle hvatam avion za Zagreb. ''Guate, Guate, Guate'' – neumorno uzvikuju pomoćnici vozača na autobusnoj stanici. Busevi se pune nevjerojatnom brzinom i u smjeru glavnog grada kreću svake minute.

Prije putovanja do guatemalsko-beliške granice ostaje nam nekoliko sati za bauljanje ozloglašenim glavnim gradom. ''Nemojte tom ulicom prema glavnom trgu, opasna je'' – savjet dobronamjernog prolaznika djeluje realno s obzirom da je usred bijela dana spomenuta ulica potpuno prazna, a prva slijedeća paralelna avenija puna ljudi. Subotnje je popodne i ljudi se motaju između hrpe dućana, fast foodova, restorana, performera, uličnih svirača...

Nakon neprospavane noći zbog jake klimatizacije u busu i smrzavanja u vreći za spavanje stižemo na granicu s Belizeom. Namrgođena službenica prezirno odmjerava Guatemalce koji prelaze granicu. Belize je jedina zemlja u regiji u kojoj je službeni jezik engleski, bivša je britanska kolonija i članica Commonwealtha, a navodno je po većini obilježja sličnija nekoj otočnoj karipskoj državi negoli svojim kopnenim susjedima. Imam dojam da se na graničnom prijelazu nastoji iskonstruirati distinkcija naspram ''trećesvjetske'' Guatemale u vidu akreditiranih mjenjača novca i transparentno ispisanih cijena za vožnju taksijem.

Usprkos tome, i Belize ima svoje pretrpane chicken buseve u kojima se na manjem uzorku ogleda etnička raznolikost stanovništva: tu su mestici, maje, garifune, pokoji kinez i nekoliko amiša. Ispostavlja se da sam autobusni sustav nije tako efikasan kao u Guatemali jer nakon dolaska u Belize city nekoliko sati čekamo na bus koji će nas odvesti do Chetumala u Meksiku. Masa ljudi nagurana je ispred željezne ograde koja se otvara tek po dolasku busa, a u zraku vibrira napetost kao uvertira u predstojeći stampedo i pomahnitalo naguravanje.

Još samo jedna cjelodnevna vožnja i eto nas u Chetumalu. Žena zaposlena na kolodvorskom wc-u neformalna je čuvarica prtljage. ''Ostavite li ovdje torbe i ne platite, neću baš gledati torbe i sigurno će ih netko ukrasti. Ako mi platite jako ću ih dobro paziti'' – odmah nam daje do znanja. Prizor u kojem odbačenu plastičnu vrećicu raznosi vjetar po praznoj ulici u datom trenutku doživljavam kao bitnu karakteristiku meksičkog pograničnog grada, u rangu sa neuglednim betonskim zdanjima i štandovima sa tacosima.