IVAN BOŽIĆ ‘Na meni je da treniram, radim na sebi i zabijam golove‘

Već je dobro poznato da nogomet piše lijepe priče. Jedna od njih dolazi iz malog mjesta pored Vinkovaca, imenom Jankovci. Njegovo ime je Ivan Božić, napadač je juniora zagrebačkog Dinama i mlada nada hrvatskoga nogometa. Ivan potječe iz sedmeročlane obitelji, završio je ekonomsku školu, te je srednje dijete sa svojih 19 godina, a ima tri brata i sestru.

Dva starija brata žive u Zagrebu kako bi pazila na Ivana, a ostatak je obitelji u Jankovcima. Njegova karijera u profesionalnom nogometu je kratka, ali impresivna, iako će skromni Ivan uvijek istaknuti da može bolje.

Kada i kako počinje vaša nogometna priča?

Nogomet sam počeo igrati u lokalnom klubu Croatia Novi Jankovci. U dobi od šest godina priključio sam se početnicima, gdje se zadržavam do svoje desete godine, odakle prelazim u Cibaliju. Tamo sam priključen kao mlađi pionir, zadržavam se pet godina i prelazim u zagrebački Dinamo. Liječnici zagrebačkog kluba uvidjeli su ozljedu za koju nisam ni znao da vučem od prije. Predložili su mi operativni zahvat koji sam obavio u Munchenu. Uspješno sam se oporavio nakon sedam mjeseci i odmah se vratio treninzima. Napornim radom, velikim odricanjima i dobrim igrama dobio sam prigodu u prvoj ekipi Dinama na gostovanju u Koprivnici. Nadam se da ću u budućnosti dobiti još koju prigodu te, ako je dobijem, vjerujem da ću je iskoristiti.

Nemam nekog posebnog uzora, svi igrači koji se trude i ostavljaju srce na terenu su mi na neki način uzor, ali jedan od najdražih igraca mi je Robert Lewandowski. Kakav rutiner...

Treći ste strijelac grupne faze juniorske Lige prvaka, a na putu prema vrhu ljestvice zaustavio vas je crveni karton protiv Seville. Kako je došlo do toga u samo tri minute od prethodno dobivenog žutog kartona?

Da, zabio sam pet golova, ali dogodio se taj nesretni karton te me udaljio iz ostatka natjecanja i konkurencije za najboljeg strijelca. Izgubio sam glavu te neoprezno i glupo zaradio crveni karton zbog kojeg nisam mogao pridonijeti ekipi u daljnjem natjecanju. To mi je bio prvi crveni karton u životu, nadam se i posljednji.

U juniorskoj Ligi prvaka pokazali ste da možete biti konkurenti velikim europskim klubovima i njihovim mlađim uzrastima, ali Dinamo II u 2. HNL ne stoji tako dobro. Nedostaje li vam motivacije kao timu ili je napornije i teže odigrati utakmicu 2. HNL nego utakmicu Lige prvaka?

Za razliku od Lige prvaka, Dinamo II čine igrači na koje trener može računati u 'tom trenu', jer su neki obvezni prema prvoj momčadi, neki prema juniorskoj Ligi prvaka. Stoga smatram da ne manjka motivacije, nego nismo toliko uigrani kao ostale ekipe. Nema opravdanja. Mi smo Dinamo, i to ćemo pokazati u ostatku sezone.

Za koji mjesec ističe vam ugovor s Dinamom. Imate li viziju o tome što će se dalje događati na vašem nogometnom planu?

Na meni je da treniram, radim na sebi i zabijam golove, a klub će odlučiti o mom statusu. Mislim da sam na dobrom putu da se na mene jednog dana može ozbiljno računati.

Nosite broj devet, kao primjerice veliki Ronaldo ili Zlatan Ibrahimović u mlađim danima. Je li broj izabran, prema uzoru na nekoga?

Broj devet mi je od malih nogu bio najdraži. Nosili su ga neki od najvećih što, naravno, i ja jednog dana želim postati. Nemam nekog posebnog uzora, svi igrači koji se trude i ostavljaju srce na terenu su mi na neki način uzor, ali jedan od najdražih igrača mi je Robert Lewandowski. Kakav rutiner...

Za kraj, kakvi su vam planovi za budućnost?

Iskreno se nadam da ću se zadržati u Dinamu jer mislim da imam mnogo naučiti. Prerano je još da bih razmišljao daleko. Zasad sam fokusiran samo na Dinamo.