VENECIJA Karnevalski grad bez duše

Stanovnici Venecije stvarno ne vole turiste, rekao nam je turistički vodič dok smo autobusom prolazili kroz Lido, predgrađe grada. Simpatičan vodič pokušavao nam je dati povijesni kontekst karnevala kroz šuštavi mikrofon, jedva održavajući ravnotežu u zavojima.

Nakon nekoliko sati putovanja većina putnika se mentalno isključila, ali ih je vodič ipak pokušavao animirati. Dok sam jednim uhom slušala što vodič govori, istodobno sam promatrala jeziv izvansezonski izgled brojnih hotela, apartmana i tematskih akvaparkova. Nešto manje jeziv bio je prizor venecijanske karnevalske povorke.

Vladavina maski

Foto: Vanessa Curman/Global

Postoji više vrsta maski i većina ih nosi imena arhetipskih likova talijanskih komedija (Colombina, Pantalone, Arlecchino), ali tu je i medico della peste. Tu je masku u 17. stoljeću popularizirao francuski liječnik De Lorme, koji je masku nosio pri posjetu oboljelima od kuge.

Kratko putovanje nije dovoljno da se upozna duh grada, ali se čini da ga ispod maske Venecija i nema

Daleko je najpoznatija maska colombina, koja pokriva samo oči i nos. U Veneciji tu masku možete kupiti u bilo kojoj od stotina prodavaonica sa suvenirima ili na štandovima koji su često jedan do drugog i prodaju identičnu robu. Naravno, i cijene variraju. Običnu plastičnu masku ukrašenu šljokicama naći ćete i za nekoliko eura, dok ćete ručno rađenu tradicionalnu masku platiti stotine.

Zauzmi pozu - fotka se!

Kada tek dođete u Veneciju, šarenilo karnevala oduševljava! Vjerojatno ste se vozili satima – vožnja iz Zagreba uključuje putovanje autobusom i brodom, te traje oko sedam sati – i sretni ste što ste uopće došli. Nakon polusatne vožnje vaporettom, odmah po izlasku iz broda dočekuju vas gomile ljudi u raskošnim kostimima, primamljivi štandovi s maskama i predivne zgrade obasjane proljetnim suncem.

[caption id="attachment_4726" align="aligncenter" width="1147"] Foto: Vanessa Curman/Global

Ipak, idila traje dok ne dosegnete Ponte della Paglia, prvi od 400-tinjak venecijanskih mostova. Kako je taj most najbliži put od pristaništa vaporetta do Trga svetog Marka, na njemu je poprilična gužva i stalno morate izbjegavati turiste koji fotografiraju obližnji Most uzdaha. Priznajem, ja sam bila jedna od njih.

Gužva na mostu nije ni do koljena gužvi na glavnom trgu. U Veneciji vlada nepisano pravilo – zamaskirane posjetitelje smijete fotografirati bez pitanja i svi su spremni pozirati. Tako se na Trgu svetog Marka rasporedilo mnoštvo raskošno kostimiranih posjetitelja, a oko svakog je bilo okupljeno i po tridesetak turista koji su ih fotografirali.

Turisti i 'domaći'

[caption id="attachment_4719" align="aligncenter" width="1147"] Foto: Vanessa Curman/Global

U strogom središtu Venecije živi oko 55.000 ljudi. Dok sam šetala ulicama, mogla sam se zakleti da ih nema više od 5000. Neobičan je osjećaj u gomili vidjeti samo ponekog "običnog" čovjeka, koji ide na kavu s prijateljima ili nosi kruh iz prodavaonice.

Povijest karnevala

Venecijanski karneval svoje korijene vuče još iz dvanaestog stoljeća. Legenda kaže da je nakon pobjede Mletačke Republike nad akvilejskim vladarom Ulrikom II. veselo mnoštvo na Trgu svetoga Marka održalo slavlje. Tradicija se nastavila stotinama godina, dok nije ukinuta potkraj 18. stoljeća. Ipak, talijanska je vlada 1979. godine ponovno pokrenula modernu inačicu festivala. Na ponovno pokretanje utjecali su i mascherari, obrtnici koji su izrađivali tradicionalne maske. Venecijanski karneval održava se svake godine, a završava na pokladni utorak. Veneciju sam posjetila posljednji vikend karnevala, kada proslava doseže svoj vrhunac.

Središte Venecije nije prijateljski nastrojeno prema svojim stanovnicima. U povijesnoj jezgri, na primjer, nema zelenih površina. U blizini glavnog trga maleni je gradski park, ali ne može se mjeriti sa Zrinjevcem po veličini i uređenju.

Gradsko zelenilo većini nije visoko na listi prioriteta, i to se zaista osjeti. Bez parkića, šetnica, pa čak i poluskrivenih privatnih vrtova, Venecija izgleda kao isklesana u kamenu. U središtu nema mjesta za djecu - osim parkova, nema igrališta. Nisam vidjela mnogo djece. Rijeke turista preopasne su za dječju igru na ulici.

Naravno, situacija nije ništa bolja za one malo starije. Uz preskupe kavane, poput povijesnog Floriana, i kafića uz obalu Velikog kanala, nisu prisutna okupljališta mladih. U povijesnoj jezgri nema opuštenih kafića i restorana, a nisam zamijetila niti jedan klub. Čini mi se da je jedini izvor zadovoljstva u središtu Venecije - prihod od turizma.

Druga strana medalje

Biti turističkom atrakcijom ima svoju cijenu. Iako zbog relativno niskih temperatura nisam osjetila zloglasne miomirise vlage karakteristične za Veneciju, posljedice onečišćenja kanala ipak su vidljive. Smeća nema mnogo, ali brojni turistički brodovi koji svako malo prolaze niz Veliki kanal ostavljaju trag. Onečišćenje vode samo je jedan od tragova turističke pomame za Venecijom.

U Veneciju turisti dolaze u tri smjene, prema riječima našeg vodiča. Prva grupa dolazi rano ujutro i ostaje do ručka. Druga dolazi negdje nakon doručka i odlazi poslijepodne, a treća u Veneciju dolazi na večeru. Zanimljiv je osjećaj napuštati grad potkraj dana, kao još jedna grupa posjetitelja koju je turistička mašinerija primila, okrenula naopako kako bi nam poispadao sitniš iz džepova, te potom poslala kući.

[caption id="attachment_4723" align="aligncenter" width="1147"] Foto: Vanessa Curman/Global

Kada postanete dio mase, napokon shvatite zašto Venecijanci ne vole turiste, i zašto grad trpi masovno iseljavanje iz povijesne jezgre. Kratko putovanje nije dovoljno da se upozna duh grada, ali se čini se da ga ispod maske Venecija i nema. Sve što je ostalo blijedi je odraz prošlosti.