SIGURNOSNA PITANJA Bob de Graaff: Građani moraju znati tko će ih i kako nadzirati u budućnosti

Potkraj ožujka u Nizozemskoj je održan dugo iščekivani referendum o već prihvaćenom zakonu o nizozemskim obavještajnim i sigurnosnim službama. Zakon se tiče davanja dalekosežnih moći nadzora obavještajno-sigurnosnim agencijama, što su mnogi u Nizozemskoj vidjeli kao mogući napad na privatnost građana čije bi informacije u obavještajnim akcijama bile dijelom istraživanja. Iako su projekcije čak predviđale pobjedu vlade, odnosno prolazak referenduma, naposljetku je 49,44 posto nizozemskih građana (prema 46,53 posto za) referendumom odbacilo zakon.

U razgovoru s Bobom de Graaffom, profesorom na sveučilištu u Utrechtu i jednim od vodećih stručnjaka o obavještajnim i sigurnosnim agencijama u Nizozemskoj, pokušali smo doznati zašto je ovaj referendum važan – u nizozemskom, europskom i međunarodnom kontekstu, pogotovo uzimajući u obzir razvoj tehnologije.

Kako na nizozemski referendum možemo gledati u širem, europskom kontekstu?

Svrha referenduma je glasovanje o promjeni zakona iz 2002. godine. Tadašnjim zakonom uspostavljene su dvije sigurnosno-obavještajne agencije: AIVD (generalna obavještajna i sigurnosna služba) i MIVD (vojna obavještajna i sigurnosna služba). Zakon podrazumijeva da se komunikacija u eteru može presresti - ali ne i široko presretanje na kablovima. Na primjer, ciljana presretanja na kabelima bila su moguća pri traženju informacija za jednu osobu, ali ne i za generalna presretanja poput pretrage svih dostupnih informacija vezanih za rat u Siriji ili slično. Nizozemske obavještajne službe to su dugo vidjele kao hendikep te je vlada zbog toga odlučila 'progurati' zakon koji bi bio tehnološki neutralan, što znači da je neovisan o tehnološkim promjenama.

Tehnološka neutralnost prva je od dvije ključne točke važne za razumijevanje jer pod njom neizbježan brzi napredak tehnologije ne bi kočio funkcioniranje sigurnosno obavještajnih agencija u budućnosti. Druga točka se tiče nastojanja vlade da novi zakon bude pod jurisdikcijom Europske konvencije o ljudskim pravima. Taj je napor zakon učinilo problematičnim - jer ako je tehnološki neutralan, onda je zakon vrlo općenit i nekonkretan, a Europski sud za ljudska prava zahtijeva da su posebne moći agencija jasno određene. Ukratko, dvije ključne odrednice novog zakona ujedno su kontradiktorne.

Postoji li mogućnost intervencije Europske unije?

U nekim aspektima, EU je u prošlosti davao limit na zadržavanje informacija. U teoriji bi bilo moguće da Unija da mišljenje i, na primjer, kaže da nije moguće da zakon određuje više od dvije godine zadržavanja informacija. No Nizozemska to može i ne mora slijediti. Ali mislim da je najvažniji autoritet u ovom slučaju Europski sud za ljudska prava, što smo i vidjeli u posljednjih 15 do 20 godina, zbog značajnog utjecaja na način na koji EU-ove države organiziraju svoje obavještajne i sigurnosne službe.

Možemo li, dakle, reći da je Europski sud za ljudska prava utjecao na zakonodavstvo i transparentnost u EU?

Možemo zamisliti skori scenarij u kojemu se hakira nečiji mozak. Ako se takve pojave mogu predvidjeti, novi zakoni moraju precizno sadržavati i stavke poput vrste jamstava očuvanja fizičkog osobnog integriteta, popraćene javnim raspravama

Uz stvarne slučajeve sud je omogućio praksu kojom se može uočiti ometanje privatnosti građana radi nacionalne sigurnosti. Samim time sud utječe na specifikacije u zakonima jer, ako ometaju privatnost građana, države moraju dokazati nužnost za to te dokazati da na raspolaganju nemaju neke druge, manje invazivne mjere. To bi se moglo nazvati pravilom u EU jer ako sud adresira neko pitanje u jednoj od EU-ovih zemalja, odluka smjesta povlači implikacije za sve Unijine zemlje. Prije nekoliko godina, kad je počelo predlaganje zakona, rekao sam da će u budućnosti biti sve više primjera sučelja mozak-računalo (eng. brain-computerinterface). Tako možemo zamisliti scenarij u bližoj budućnosti u kojemu se hakira nečiji mozak. Zato, ako se takve pojave mogu predvidjeti, a mogu jer već postoje u nekim oblicima, novi zakoni moraju precizno sadržavati i stavke poput vrsti jamstava očuvanja fizičkog osobnog integriteta, popraćene javnim raspravama i informiranjem građana.

Koliko je važna informiranost građana o tako važnim temama kao što je nacionalna sigurnost?

Bio sam razočaran nepojavljivanjem političara na raspravama do posljednjih dana prije referenduma. Jednostavno nisu iskoristili prigodu da dobiju prednost. Umjesto toga, slali su šefove obavještajnih i sigurnosnih službi – što je u jednu ruku dobro jer smo ih više vidjeli posljednjih mjeseci nego u posljednjih pedeset godina. Prvi put u Nizozemskoj pojavile su se javne rasprave i tribine o toje temi, što već godinama ističem kao važan propust.

Zato smatram da je dobro što referendum nije prošao, jer tako zadržavamo temu u javnosti i možemo napredovati kao društvo. Zato službe i političari moraju pokazivati više o tome što rade. Građani ne znaju što je AIVD – za što su, prema mojem mišljenju, prije svega, krivi političari, čija je jedna od dužnosti da informiraju građane. Pogotovo što je riječ o dijelu vlasti koji se više nego itko može miješati u privatni život građana.

Smatrate li da je poklapanje referenduma i skandala s Facebookom utjecalo na ishod odabira građana?

Otkrića Edwarda Snowdena održala su se u naslovima medija više od godinu dana, što je velik uspjeh. No vlade u Europi smatrale su da je dovoljno "odsjediti oluju" i nastaviti raditi po starom. Zato je taj referendum utjecao na vladu čak i više nego Snowden - što je odličan pokazatelj. Što se tiče posljednjeg skandala, prirodna reakcija službi u Nizozemskoj bila je da se upravo zato građane ne smiju pitati takva pitanja na referendumu jer ne znaju. Direktor AIVD-a na pitanje o Facebooku izjavio je da oni kao sigurnosno-obavještajna služba i ne smiju raditi ono što Google ili Facebook rade, čime je u mislima građana stvorio poveznicu s problemom i lako moguće utjecao na proces odlučivanja dijela glasača.

Razgovarali smo o razvoju tehnologije, kako bi vlade i škole trebale pristupiti tom problemu?

U nizozemskim srednjim školama učenici uče da na društvenim mrežama budu oprezni, ali tu je riječ samo o privatnoj uporabi. Prave demokratske vlade trebale bi implementirati istinske građanske vrijednosti i poučavati da će se vrlo vjerojatno dogoditi neke promjene s kojima te vrijednosti trebaju ostati netaknute.

Ipak, kao i u raspravama o svakoj društvenoj temi, postoje mnogi mitovi i teorije zavjere. Koje biste mitove mogli nabrojiti u kontekstu obavještajno-sigurnosnih službi?

Neki građani misle da su službe svemoćne i da sve znaju, misle da, kada počnu pisati mailove, da službenici to čitaju. Neki misle da kada otvore limenku soka na plaži, satelit može vidjeti koji sok piju. To je pretjerivanje i ne živimo u takvom svijetu. Drugo nerazumijevanje je razmišljanje da su ljudi postali bespomoćni. No pojedinci već odrađuju mnogo posla iz obavještajnog sektora, zbog raširenosti i brzine protoka informacija putem mobitela i raznih servisa svakodnevne upotrebe. Smatram da je jedno od važnih pitanja za budućnost mogu li obavještajne službe održati svoj položaj i moć kada je toliko obavještajnih informacija proizvedeno izvan njih. Uz to, nacionalne službe gube monopol i zbog privatnih službi, koje samim time daju više prostora građanima.

'Po pitanju sigurnosti vlada ne smije imati razjedinjeno društvo'

Ovaj je referendum u Nizozemskoj mjesecima bio najavljivan i vodile su se mnoge političke rasprave oko novog zakona. Kako je do njega uopće došlo i što znači rezultat referenduma za budućnost ovog zakona?

Posljednjih godina, kako unutar vlade i parlamenta, tako i od strane nevladinih i ostalih organizacija te najviših pravosudnih tijela u Nizozemskoj, bilo je mnogo pitanja na ovu temu. Vijeće države (koje odobrava prijedloge zakona) dalo je mišljenje da je zakon previše nametljiv te je predložilo ponovno pregledavanje. Zakon je na kraju izglasan, ali je vlada bila iznenađena činjenicom da će se održati referendum – posebice iz razloga što u Nizozemskoj do prije nekoliko godina nije postojala mogućnost referenduma, osim referenduma o Ukrajini 2016. Referendum se održao na isti dan kada i lokalni izbori – što je jamčilo 30 posto izlaznosti. Važno je naglasiti da je referendum u Nizozemskoj savjetodavan, a ne obvezujući. Odnosno, iz vlade je rečeno da će zakon stupiti na snagu 1. svibnja u originalnom obliku, ali će biti revidiran. U međuvremenu, vlada je najavila određene promjene koje su iz njene perspektive velike, a po nekim protivnicima zakona kozmetičke.

U mjesecima prije referenduma održane su mnoge diskusije na tu temu. O čemu se najviše govorilo i što podijeljenost društva 50-50 znači za nizozemsko društvo? Uz to, što ova epizoda znači za budućnost zakonodavstva o obavještajno-sigurnosnim agencijama u Nizozemskoj?

Za vrijeme debata o referendumu istaknuto je nekoliko stvari. Prvenstveno se radilo o broju godina koliko informacije koje službe posjeduju za analizu mogu biti čuvane. Po zakonu to bi bilo tri godine, dok su kritičari navodili da je u Belgiji i u Ujedinjenom Kraljevstvu riječ o kraćem razdoblju. Zatim, po novom zakonu obavještajno-sigurnosne službe mogu informacije iz širokog presretanja koje još nisu analizirane razmjenjivati s drugim državama. No, kritika je išla u smjeru ukazivanja na opasnosti zbog mogućnosti da se takvom razmjenom masovnih informacija može narušiti sigurnost mnogih ljudi.

Rezultat referenduma izazvao je razne reakcije, pa tako neki smatraju da vlada može izmijeniti sitnice ili uzeti u obzir ozbiljne kritike građana. Moje mišljenje je da vlada treba djelovati i u interesu svih građana te da ne smije pred sobom imati razjedinjeno društvo, pogotovo oko važnog pitanja kao što je nacionalna sigurnost. Zato je potrebno razmišljati kako dobiti povjerenje druge polovice društva, što se ne mora ticati samog zakona nego i nekih drugih mjera. Shodno tomu, ne bi bilo mudro da vlada zadrži original zakona, zato što im opozicija to neće oprostiti te će se podjela nastaviti. Teme nacionalne sigurnosti trebale bi biti nevezane uz vladu nego uz državu koja je dugotrajna, a ne kratkotrajna. Samim time, strategija nacionalne sigurnosti treba biti neovisna o promjenama vlade.

U Nizozemskoj imamo otežavajuću okolnost koja se tiče primjene zakona s jedne strane na internu sigurnost, a s druge na informacije koje se skupljaju izvana. Kad su nizozemske vojne snage u Maliju ili Afganistanu, u našem je interesu da ih štitimo, a kako bismo to radili uspješno, potrebno je skupiti veliku količinu informacija iz regije. Iz tog razloga, razdoblje zadržavanja informacija tri godine, koje pretpostavlja zakon, u slučajevima izvan matične države ima smisla. No, kritika kaže da se problem pojavljuje u trenutku u kojem je zakon ne razlikuje izvanjske probleme od privatnosti 'običnih' građana Nizozemske, što znači da nije dovoljno razrađen.