PRIČA IZ PUČKE KUHINJE KOJA ĆE VAS RAZNJEŽITI Ne okrećite glavu, nemaju dom, ali imaju veliko srce

Božićno je vrijeme, doba darivanja. Zagrebački je Advent treći put najljepši u Europi, što svakodnevno potvrđuje masa ljudi koja zadovoljno šeta središnjim gradskim trgom, Gornjim gradom, tunelom Grič te ostalim atraktivnim lokacijama. Prolaznicima se u adventskim kućicama nude razni specijaliteti, pa i fritule čija se cijena kreće oko 20 kuna za desetak komada. Ove godine kušala sam ih na štandu na Cvjetnom trgu.

A malo dalje niz Ilicu, na adresi Gundulićeva 12, u nedjelju je Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog nasmiješeno pekla fritule koje su nakon mise prodavale za pomoć beskućnicima. Cijena pakiranja s nekoliko fritula ovdje nije iznosila 20 kuna, svatko je dao koliko je mogao i htio, a dijelile su ih i besplatno siromašnima.

Nemaš osobnu? 500 kuna!

Dan poslije prijepodne sam provela na istoj toj adresi, u pučkoj kuhinji Družbe sestara milosrdnica, a glavna sestra, sestra Tihomira, cijelo me jutro "šopala" besplatnim fritulama koje se nisu prodale dan prije. Moram priznati da mi one adventske sa štanda nisu bile ni upola dobre kao ove, a i razlog zbog kojeg su napravljene dao im je posebnu čar. Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku kaže da se u Hrvatskoj broj beskućnika već godinama kreće oko 400, ali upozorava da je neregistriranih čak i dvostruko više.

Dok sam razgovarala s nekima od njih u Pučkoj kuhinji Družbe sestara milosrdnica, objasnili su mi da ih je neregistriranih mnogo više nego što uopće možemo zamisliti. Većina ih nije nigdje evidentirana jer neki od njih nemaju niti osobnu iskaznicu. Rekli su mi i za veliki paradoks naše države.

Gospođa Zorka ponosno pokazuje novu frizuru (Foto: Tamara Horvat/Global)

"Ako policija na ulici zatekne beskućnika bez odgovarajućeg dokumenta, odnosno osobne iskaznice, kažnjava ih s 500 kuna", rekao je jedan od njih. Samo, kako da tu kaznu plate bez kune u džepu?

Do prije nekoliko mjeseci jedna od neregistriranih bila je i gospođa Zorka, 75-godišnjakinja koja u pučku kuhinju dolazi već tri godine. Ona je osobnu iskaznicu napravila tek prije nekoliko mjeseci, uz pomoć socijalne radnice.

Nakon što je ručala, gospođa Zorka i ja nastavile smo razgovor. O životu. Ona je nekoliko puta ponovila da je još dobro i prošla, da je sretna s ovime što ima i da je zahvalna sestrama za svu pomoć koju joj pružaju. Dodala je da je u životu najvažnije zdravlje i da nikad to ne zaboravim.

Zorkina frizura

Pohvalila mi se i svojom novom frizurom za koju su također zaslužne sestre milosrdnice, a "njezin" frizerski salon također je u Gundulićevoj 12, u kupaonici u kojoj se potrebiti mogu istuširati ponedjeljkom, petkom i subotom.

Zorka se nije ustručavala razgovarati o uvjetima u kojima živi jer je i na njima zahvalna. Ima ljudi kojima je mnogo gore, rekla mi je. U malom stanu bez struje ona živi s još nekoliko osoba, ovisno o tome kada tko dođe prespavati. Prijatelji joj daju svjetiljku da bi joj barem malo olakšali život u mračnom stanu.

Korisnici pučke kuhinje nisu ogorčeni, vedri su, optimistični i pomažu jedni drugima. Šarmantna Zorka tako je u sekundi uspjela srediti da joj prijatelj "sredi" rezanje drva za ogrjev. Dovoljno je bilo samo ga pitati i već su "upali" u dogovor. Zorku je teško odbiti, što zbog vesele naravi, što zbog nove frizure.

[caption id="attachment_7098" align="aligncenter" width="1920"] Sestra Tihomira vrijedno priprema obroke za korisnike kuhinje (Foto: Matea Petrović/Global)

I dok se u pučkoj kuhinji pripremala hrana za potrebite, obližnjom Ilicom šetali su volonteri prodavajući časopis Ulične svjetiljke da bi prikupili novac za beskućnike. Ulične svjetiljke prvi su hrvatski časopis o beskućnicima, a 5. prosinca 2017. pridružila sam se skupini od 30-ak volontera koji su se okupili za Međunarodni dan volontera sa željom da pomognu onima kojima je pomoć najpotrebnija.

Glavna volonterka Vlatka Bakran Burić bila je oduševljena ovogodišnjim brojem volontera. Važnost o pomoći potrebitima prepoznali su i najmlađi, volonteri Osnovne škole Tituša Brezovačkog. Ta djeca su u dogovoru s učiteljicom Željkom Maršanić nesebično odlučila odvojiti dio svoga vremena i prikupljati novac.

Prodavača časopisa inače je sedam, ali ih je za Međunarodni dan volontera bilo petero. Svi su oni tijekom života iskusili život na ulici, a neki od njih tako i dalje žive.

Kako bismo im olakšali prodaju časopisa, podijelili su nas u skupine. A u svojoj sam skupni ja bila najstarija. Naime, sa mnom je u prodaju krenulo dvoje osnovnoškolaca - Mateo i Lana.

"Bliže se blagdani, beskućnicima treba dom i hladno je. Zato smo odlučili pomoći", kažu mladi volonteri.

Skeptični prolaznici

I tako je nas troje krenulo prikupljati novac za prodavača Dragu Rendulića. Drago je bio skroman i rekao je da ne se ne trebamo osjećati loše ako ne uspijemo prodati sve časopise. Uputio nas je i u kojim ulicama da "okušamo sreću".

[caption id="attachment_7094" align="aligncenter" width="1920"] Mladi volonteri s učiteljicom prodaju Ulične svjetiljke (Foto: Vlatka Bakuran Burić)

Na početku Lana je bila sramežljivija, no Mateo je odmah preuzeo inicijativu. Uskoro se opustila i Lana te su moji nove kolege prodavali časopis kao da im je to rutina. Šetali smo Ilicom i Cvjetnim trgom u nadi da će netko kupiti časopis, ali ljudi su većinom bili okupirani svojim poslom; ispijanjem kuhanog vina i uživanjem u božićnim dekoracijama. Nekoliko njih je prepoznalo entuzijazam ovo dvoje nesebične djece te su kupili časopis. Nisu nas previše ispitivali kome ide novac, koja je naša uloga i slično. Bilo im je važno samo da pomognu nekome u ovo blagdansko doba.

Nas troje, zapravo bila je to Mateova ideja, zaključili smo da bolje prodajemo ako ja ostanem u pozadini i samo ih nadgledam, pa smo tako i napravili. Ideja je uspješno realizirana. Oni su veselo šetali Cvjetnim trgom, a ja sam ih gledala s oduševljenjem i razmišljala kakav primjer oni mogu biti svima nama koji na pomoć drugima većinom samo odmahujemo glavom.

Osnovnoškolci Lana i Mateo spremno su volontirali prodajući časopis Ulične svjetiljke' Kad ga prolaznici nisu htjeli kupiti - mladi dobročinitelji ponudili su da časopis kupe sami!

Ali prolaznici su većinom ignorirali Matea, Lanu i mene. Danas postoji veliki broj udruga koje "navodno" prikupljaju novac za nekoga, a sa sigurnošću ne možemo znati kamo prikupljeni novac odlazi, pokušavala sam im objasniti zašto su ljudi samo odmahivali rukom i nisu im dopuštali čak niti da završe rečenicu.

Bilo mi je žao kada bi ih ljudi ignorirali, ali sam se prisjetila da i ja radim isto kada me netko zaustavi na ulici ili u prodavaonici. Samo prođem i ne obazirem se. Nastojat ću to više ne raditi.

A kako su Mateo i Lana bili toliko razočarani jer su nas ljudi većinom odbijali, upitali su me mogu li oni sami kupiti preostale časopise. Na kraju smo se ipak uspjeli vratiti s prikupljenih 70-ak kuna. Cijena Uličnih svjetiljki je osam kuna, ali ljudi su većinom davali po deset, 20. Nisu tražili ostatak.

Kava i četvrtak

Na kraju me Vlatka zvala mobitelom jer smo je nas troje zabrinuli kad se nismo pojavili na vrijeme na dogovorenom mjestu. Zaboravili smo na vrijeme, i Mateo i Lara, pa i ja koja bih trebala biti starija i odgovornija. Od humanitarne akcije napravili smo igru u kojoj smo svi profitirali, neki od nas duhovno, a neki duhovno i materijalno.

[caption id="attachment_7104" align="aligncenter" width="1920"] Pučka kuhinja Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog ispuni se oko 11 sati (Foto: Matea Petrović/Global)

"Moji" osnovnoškolci ispričali su mi i da su nedavno u školi imali Božićni sajam te je pola prikupljenog novca bilo za razne humanitarne svrhe, a ostatak je namijenjen za pomoć jednoj obitelji njihove škole. Tako mladi, a toliko su već uljepšali ovaj svijet svojim djelima, pomislila sam. Kada bismo se barem vodili njihovim primjerom, možda bi nam svima bilo ugodnije u životu.

Za kraj su mi rekli da im je ovo bilo lijepo iskustvo, da su sretni što su pomogli nekome i da im je bilo zabavno sa mnom. A i naš prodavač Drago bio je zahvalan. Zahvalni su bili i korisnici pučke kuhinje iz Gajeve 12, njih 80-ak. Nakon što je ručak bio gotov, izašli su i zahvalili sestrama na ručku te im poželjeli sve najbolje.

"Ljudima su stigle ovrhe pa dolaze ovamo, gube stanove za koje su dizali kredite da bi mogli živjeti kao obitelj", ispričala mi je tada sestra Tihomira i objasnila da nema pravila o tome tko dolazi u pučku kuhinju. Svima je u Gundulićevoj 12 pomoć pružena, bez obzira na spol, dob, boju kože ili vjersko uvjerenje.

Dodala je i da je osobama koje se hrane u pučkoj kuhinji nerijetko teško ispričati svoju životnu priču, teško im je objasniti nekome kako su došli u takvo stanje pa ih ona kroz razgovor navede da joj se požale, da kažu što im je na duši kako bi im pomogla. Ljude koji tamo dolaze sestra Tihomira dijeli u tri skupine: one koji su na ulici bez ičega, one koji primaju socijalnu pomoć i one s premalom mirovinom.

Po topao obrok dolazi otprilike 100 ljudi, a za Božić ih očekuju oko 200. Tada im spremaju darove iznenađenja u kojima će se naći britvice, šamponi, sapuni, ručnici i ostale stvari nužne svakome. Svi se posebno vesele četvrtku jer se tada kuha kava, što ih posebno raduje.

Nije kao u filmu

Kad sam odlazila, pomislila sam da pučka kuhinja nije bila onakva kakvom sam je zamišljala. Nije bila nalik na one koje sam vidjela u raznim božićnim filmovima kada bi roditelji poveli svoju djecu da volontiraju kako bi osjetili pravi duh blagdana. Ovdje su se kuhala variva, juha, rižoto sa špinatom, zelje, a bilo je i fritula i kolača čiji bi recept dobro došao i kuharima u menzama.

Nije se podgrijavao krumpir niti su se pekle kobasice sumnjiva podrijetla. Bilo je posluženo i mnogo kruha koji su si mnogi ponijeli za kasnije, a za to se sestre zahvaljuju pekarnici Pan Pek. Svaki dan u 21 sat u njihove dvije prodavaonice nakon zatvaranja sestre dođu po preostali kruh i peciva.

Oni se potom poslužuju ujutro uz čaj korisnicima kuhinje dok čekaju da se skuha ručak. I tako svaki dan, od ponedjeljka do subote.

I ozraćje je bilo drukčija od onog koje sam zamišljala. Ljudi nisu bili ogorčeni životom jer nisu materijalno bogati, jer nemaju stvari koje mi uzimamo zdravo za gotovo kao što su topao dom i ponekad pun novčanik.

Poseban dojam na mene je ostavila gospođa Zorka koju svakako još ponekad želim vidjeti. Ona malo onoga što ima dijeli s drugima, svojim sustanarima nosi hranu kada ne mogu doći u pučku kuhinju i hrani golubove na Cvjetnom trgu kada ima kruha uz sebe. A hrani i svakoga koga upozna i to duhovno - životnom mudrošću i optimizmom.