RADA BORIĆ 'Zbog malih kazni, nasilnici misle da je nasilje legitimno'

I ako je zemlja potpisnica iz 2013. godine, Hrvatska još nije ratificirala Istanbulsku konvenciju, kojom je utvrđeno da je svako nasilje nad ženama ozbiljno kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije. O borbi protiv nasilja nad ženama razgovarali smo s Radom Borić, feminističkom aktivisticom iz Centra za ženske studije, koja se za Global otvoreno osvrnula i na pravo žena na rad te reproduktivna prava žena u Hrvatskoj.

Borić ističe da je u kontekstu problema ženskih prava uvijek prisutno kršenje prava žena na život bez nasilja. No tvrdi da je i nasilje nad ženama promijenilo oblik, a, na primjer, prošle je godine u Hrvatskoj ubijeno više od deset žena u obiteljskom nasilju. Dodaje kako je problem što se nasilje često tretira kao prekršaj ili remećenje javnog reda i mira. “Dokle god nasilnici dobivaju male kazne za nasilje, mislit će da je nasilje legitimno”, tvrdi Borić.

Valja podsjetiti da Konvencija ističe i podršku i pomoć organizacijama i institucijama u uspostavljanju suradnje, kao i prihvaćanje cjelokupnog pristupa u suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Na pitanje o razlozima izostanka ratifikacije u državi, Borić kaže kako bi ratifikacija značila ne samo usuglašavanje svih zakonskih akata nego i odvajanje sredstava za prevenciju nasilja nad ženama.

Na primjer, jedan je od zahtjeva Konvencije osiguravanje jednog skloništa na 30.000 stanovnika, dok ih mi u državi, ističe Borić, imamo samo nekoliko, i to neovisnih, koje uglavnom vode ženske udruge.

Iz statistike Ujedinjenih naroda vidljivo je da će jednu od tri žene pretući ili silovati tijekom života, što dovodi do broja od milijardu djevojčica i žena - istaknuto je na obilježavanju kampanje Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama u Zagrebu na Valentinovo, čime se pozivalo Vladu na hitnu ratifikaciju Istanbulske konvencije za uspostavu standarda zaštite žena.

Silovanje stigmatizirano

Također, iako je rat završio prije više od dvadeset godina, u Hrvatskoj još ne postoji prijeko potreban Zakon o civilnim žrtvama rata, koji bi, među ostalim, sadržavao i pitanje posljedica ratnog seksualnog nasilja nad ženama. Rada Borić ističe kako se napokon prije nekoliko godina počelo razgovarati o institucionalnoj potpori.

Tako je, tvrdi, napravljen relativno dobar zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu. Iako je naslov rodno neutralan, u preambuli se ipak govori o većini žena žrtava ovakvog ratnog nasilja. Iz toga je vidljivo da, iako postoji ovakvo nasilje i prema muškarcima u zatvorima, postoji degradacija u značenju seksualnog nasilja za žene.

Jedan od zahtjeva Istanbulske konvencije osiguravanje je jednog skloništa na 30.000 stanovnika, dok ih mi u državi, ističe Borić, imamo samo nekoliko, i to neovisnih, koje uglavnom vode ženske udruge

“Znamo koliko je priča o silovanju stigmatizirana u našoj zajednici, bilo je potrebno mnogo potpore drugih žena”, ističe Borić. Iako se u ratu devedesetih silovanje žena koristilo kao oružje, Borić tvrdi da je priča silovanja u ratu i miru slična. Naime, tvrdi da ako će za silovanje žena biti terećena zato što je provokativno odjevena (i to je otežavajuća okolnost), onda žene silovane u ratu neće nikad o tome govoriti.

“Mi smo u Hrvatskoj i regiji uspjele napraviti značajnu stvar – povezati se, progovoriti o silovanju u ratu, podržati jedne druge, napraviti mrežu žena Ex-Yu, organizirati Ženski sud za bivšu Jugoslaviju koji je htio progovoriti o različitim vrstama zločina protiv žena, i jedna od niša je bila upravo seksualno zlostavljanje žena u ratu”, kaže Borić. Žene iz Bosne i Hercegovine prve su progovorile i ohrabrile žene iz Hrvatske da o tome govore, ističe.

Rada Borić bila je član radne skupine za prijedlog zakona o pravima žrtava Domovinskog rata koji je prihvaćen. “Sve žene u toj radnoj skupini zauzimale su se za jednu stvar, bez obzira na svjetonazor – za žene”, zaključuje Borić. Tako su neke važne promjene bile da teret dokaza da su bile silovane nije na ženama, da se ženama vjeruje i ako nakon 23 godine nemaju dokumentaciju”, dodaje Borić. Zaključuje kako je radna skupina, osim u prihvaćanju zakona, uspjela i u tome da žene ne trebaju same braniti sebe, nego da imaju neko tijelo koje ih brani i radi za njih.

Retraumatizacija žrtava

Pri Ministarstvu branitelja je pak 2014. unutar Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu osnovano Povjerenstvo stručnjaka i stručnjakinja za prava žrtava za javni natječaj, koje je s promjenom vlasti i samo promijenjeno. Novo povjerenstvo najavilo je i moguće revizije rada starog povjerenstva, što je, tvrdi Borić, jako loše jer je riječ o retraumatizaciji žena kojima se uspjelo pomoći.

Rada Borić tvrdi da su, nažalost, prava žena u Hrvatskoj u gorem položaju nego prije desetak godina. Tvrdi da je to zato što se počinju ograničavati prava za koja se mislilo da su usvojena i neupitna.

S početkom kraja raznih industrija devedesetih, poput tekstilne, javlja se problem prava žena na rad, koje su bile pokretačka radnička snaga tih industrija. Tako danas, na zalazu hrvatske industrije i zatvaranjem Kamenskoga i MTČ-a, čije se radnice, zapravo, šalju u prisilnu mirovinu s 50 godina, postoje i problemi mladih žena koje ili idu iz države, ili kao i muškarci ne mogu planirati obitelji s diskriminatornim ugovorima na određeno.

Žene Zemlju mogu ‘prodrmati’ i plesom

Rada Borić navodi i pitanje reproduktivnih i seksualnih prava žena, za koja smatra da mogu biti narušena onime što naziva “uvezenim neokonzervativizmom”, odnosno velikim brojem novonastalih udruga u Hrvatskoj koje mogu utjecati na promjenu ženskih reproduktivnih prava, konkretno pitanja pobačaja. U vezi s najučinkovitijim načinom borbe protiv navedenih ključnih problema, Rada Borić ističe da su jako važne i formalne i ad hoc mreže, organizacije i akcije. Ističe da je važno da se muškarci bore za žene, pogotovo mladi muškarci. Uz to, važna je i mreža ženskih udruga koja okuplja udruge iz cijele zemlje. Za pozitivu kojom se treba boriti protiv diskriminacije, Rada Borić ističe važnost plesa kao ženskog jezika, i važnost “drmanja” Zemlje plesom.