Oliver Frljić bio je inspiracija za prosvjedne ekshibicije ispred splitskog HNK, koje su se održale zbog njegove predstave koja je još jednom uvrijedila osjećaje konzervativnog puka.
Iako naviknuti na Frljićev status dežurnog "svepljuvača", taj kazališni enfant terrible još je jednom uspio razdrmati medijsku i društvenu scenu svojom politički nabrijanom i ideološki obojenom umjetnošću i na tome mu treba zapljeskati. Osim što dokazuje kako šok i umjetnost i dalje idu zajedno (u čemu zapravo nema ništa loše) on upire prstom u poraznu činjenicu kako u hrvatskoj sferi iznova uspijevaju i sto puta prežvakane teme.
Je li Frljić dobar redatelj ili još bolji manipulator, o tome dvoje i iskusniji kazališni i medijski kritičari
Je li Frljić dobar redatelj ili još bolji manipulator, o tome dvoje i iskusniji kazališni i medijski kritičari. Običnom građaninu koji u kazalište odlazi jednom na godinu (ako), Frljić je esencija provokatora koji se služi onim trikovima koji su na Zapadu bili popularni u prošlom desetljeću. Na kraju krajeva, ako i tih trikova ponestane Frljić uvijek spremno vadi as adut - ustaša i partizana. A ako mu se zamjerite, prozvat će vas notornim fašistima, što je također svojevrsni as adut.
Možda se zbog svega toga Frljićev mehanizam skupljanja bodova čini vrlo prozirnim, a računica se može primijeniti i na posljednju predstavu: Isus siluje muslimanku, muslimanka vadi hrvatsku zastavu iz spolovila.
Cilj je pronaći okidače, staviti okidače u predstavu, okupiti bijesnu rulju i izazvati kontroverzu, pa protivnicima te rulje dati do znanja kako je samim činom izazivanja bijesa posrijedi neko veliko umjetničko djelo. I uspije mu baš svaki put.
Kad se sve zbroji, šok i umjetnost svakako idu zajedno, kao i vađenje iz konteksta i prosvjedi bez smisla. Umjetnost može biti i kontroverzna, ali ne prežvakana. Može pomicati granice, a može lamentirati o njima još jako dugo. Što će biti iduća tema predstave? Frljiću, iznenadi nas, ako još možeš!