HIPPIE Uništena američka mladež bila je predvodnik pacifističkog pokreta

Naišla sam na tekst "The Atlantica" o fotografu koji je pratio hipije 1960-ih godina u Berkleyju, sveučilišnom gradu nedaleko od San Francisca. Tekst zapravo odskače od svega što se "zna" o njima. Prosječni tinejdžer do kraja srednje škole čut će za hipije i to najčešće kao za one koji su bili malo "na svoju stranu", ali su se borili protiv rata i zagovarali mir, pa možemo reći da su bili "pozitivci". Iz perspektive Joea Samberga, 1960-te su bile leglo uništenih mladih.

Hipijevci su izgubljena mladež, koja bježi od roditelja, poslova i civilizacije u bunt, u kojem zapravo ne pronalazi ništa osim droge, alkohola i bezumlja. No, hipijevci su okupili mnogobrojne "boemske" prakse u jednu kontrakulturu – skupinu mladih nezadovoljnih nametnutim društvenim konvencijama koje će odlučno odbaciti i konzervativnu okolinu zamijeniti zajedništvom, ljubavlju i otvorenošću prema životu.

Pojavili su se kao skupina studenata koji su preuzeli nastojanja američkih beatnika, pripadnika socijalno-književnog pokreta koji se usmjeravao boemskom načinu života, spiritualizmu i otuđivanju od društveno usađenih normi. Beatnici su bili neuobičajeni – drukčijeg izgleda i ponašanja, ali i izražavanja – govorili su vokabularom jazz-glazbenika. Takav govor nazivali su "hip", odakle i naziv pokreta - hippie.

Hipijevci su napoznatiji po svojoj angažiranosti u prosvjedima protiv Vijetnamskog rada, ali politikom se nisu izravno bavili. No ipak su važan dio tog prosvjeda. Sudjelovali su na teach-ins događanjima - sastancima na američkim fakultetima gdje su voditelji antiratnog programa poučavali političkoj pozadini i nekorektnosti američke vlade. Tijekom Vijetnamskog rata, održano je više od stotinu teach-insa, i mnogo je studenata i građana osvijestilo problem rata. Osim toga, hipijevci su poznati jer su zagovarali nenasilje i osmislili poznatu uzrečicu "Make love not war". Proslavili su se pod nazivom "djeca cvijeća" jer su stavljali cvijeće u kosu te ga koristili kao simbol mira – na prosvjedima su ga dijelili razjarenoj policiji.

Iz perspektive Joea Samberga, 1960-te bile su leglo uništenih mladih. Hipijevci su izgubljena mladež koja bježi od roditelja, poslova i civilizacije u bunt u kojem (zapravo) ne pronalazi ništa osim droge, alkohola i bezumlja

Imali su zaista osebujan stil – dugu kosu i casual šarenu odjeću, često apstraktnih uzoraka koji podsjećaju na njihove sklonosti psihodeličnom. Slušali su nove vrste glazbe, psihodelični rock i folk rock, koji su se ubrzo proširili po cijelom svijetu i povezali mlade iz raznih krajeva u jedinstvenu mladenačku kontrakulturu. Autori kao što su Jimi Hendrix, Bob Dylan i Janis Joplin, danas se smatraju rock-legendama, a njihove “stvari“ klasicima. Jedan od najvažnijih događaja tog doba jest Woodstock, rock-koncert koji je okupio nešto manje od pola milijuna posjetitelja i najpoznatije izvođače tog doba te postao jedan od najvažnijih događaja 20. stoljeća.

Mladi su uvijek bili drukčiji od starijih – uvijek su težili novome, drukčijemu, boljemu, ali i otkačenom i malo divljem. Hipijevci su te težnje ostvarili uz zajedništvo i okupljanja, otvorenost seksualnosti i eksperimentiranju s opijumima. Kao kulturni fenomen utjecali su na umjetnost, a privukli su i pozornost kazališta pa je u to doba nastala i "Kosa", jedan od najizvođenijih i najdugotrajnijih mjuzikala. Desetak godina nakon praizvedbe mjuzikla, sredinom ovog travnja preminuli Miloš Forman, češki glumac i redatelj, snimio je istoimeni film. Film postaje klasik i umjetničko utjelovljenje hipijevskog pokreta, zahvaljujući kojemu postaje inspiracija mnogim naraštajima nakon njihova doba.

O tome treba li gledati na hipijevce kao na uništenu mladež ili na preporoditelje mladenačke kulture nije lako odgovoriti. Bilo da ih gledamo kao dokoličare koji su iskoristili mogućnost da rade što žele, bilo kao mirovne aktiviste koji su otvorenošću prema životu i ljubavlju pomogli zaustavljanju rata, utjecali su na mlade koji su tek dolazili. Odmetnička narav, miroljubiva strana i želja da svatko pronađe svoje mjesto pod suncem uobličile su kulturu mladih kakvu danas poznajemo. Da nije bilo pokreta koji su izazvali zgražanje javnosti i opću pomamu mladih, možda ne bi ni bilo promjena u svijetu.